World Of Horror

[/IMG]

Taglines:
The ultimate day of terror!
After it was all over... she waited... then she struck back in a way only a woman can!
This woman has just cut, chopped, broken and burned five men beyond recognition... but no jury in America would ever convict her! I SPIT ON YOUR GRAVE ... an act of revenge.
More devastating than Deliverance!

Žanr: horror

Redatelj: Meir Zarchi

Producenti: Meir Zarchi i Joseph Zbeda

Scenarij: Meir Zarchi

Glumačka postava: Camille Keaton, Eron Tabor, Richard Pace

Godina izlaska: 1978. godina

Vrijeme trajanja: 100. minuta

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

Ukratko radnja:
Mlada spisateljica Jennifer Hill piše svoju prvu knjigu te kako bi je što lakše napisala odluči iz New Yorka otići. Unajmi malu kućicu blizu rijeke van grada te lagano počinje privlačiti pozornost par lokalnih mangupa. Četvorica njih jednog dana uhvate Jennifer te ju skinu golu za svog prijatelja seoskog idiota Matthewa te ju siluju. Jennifer se nekako dovuče do svoje kućice koju je unajmila gdje opet biva napadnuta i silovana od strane četvorice lokalaca, te joj knjiga usput biva uništena. Misleći da je mrtva ostave ju, no Jennifer se lagano oporavi te smisli okrutan plan u svojoj glavi kako se osvetiti monstrumima koji su je silovali.

Recenzija:
Konačno sam nakon jako dugo vremena odgađanja sjeo da pogledam ovaj film koji je 1978. godine doslovce šokirao SAD te su ga poznati kritičari kao što su Ebert i Siskel prozvali najgorim filmom svih vremena. Ono što me prvo privuklo filmu jest sam naslov filma koji je super cool, iako je prvotni naslov filma bio Day Of The Woman, na kraju je prebačen u I Spit On Your Grave koji mi je osobno draži. Već sam prije čuo kako je ovaj film okrutan, brutalan i uznemirujuć, i stvarno je. Film je malog budžeta i nema poznatih glumaca, no nimalo ne smeta filmu.

Film spada u rape and revenge filmove, gdje imamo silovanje te osvetu (nešto tipa kao The Last House On The Left), samo što je to ovdje to sve prikazano na jedan još nevjerovatniji način, jednostavno film je podigao žanr na novi nivo. Kroz početak filma se provlači upoznavanje sa svim likovima, kako film počinje čovjek nikad ne bi rekao što bi se moglo očekivati, a ono što veoma skoro dolazi je strava i užas (silovanje + osveta). Osobno me daleko više protresao prvi dio filma, nevjerovatne scene silovanja imamo, preko 20 teških minuta konstantnog silovanja i mučenja. Najduža scena silovanja ikad pokazana u filmu! Tri puta biva Jennifer silovana, plus prebijena, itd... Jednostavno strašno. Dosta eksplicitno za tadašnje vrijeme i izuzetno uznemirujuće i dan danas. Sama pomisao da četiri muškarca više puta siluju jednu mladu djevojku bez ikakvog razloga je strašna, još to vidjeti je ajoj i nažalost takve stvari se događaju, i to je ovdje prikazano na jedan strašno realističan način. Razlog zašto je ekipa uopće napala i silovala Jennifer je da bi njihov retardirani prijatelj konačno okusio sex, nažalost on ih ne spriječava u svemu što rade te na kraju i on eto sudjeluje u silovanju da bi tobože pokazao da je muškarac. Stvarno tužno, skoro sam i suzu pustio. Realističnosti pomaže i činjenica što u filmu nema skoro nikakve glazbe što pomaže jako atmosferi, jedino ako se ne računa blues na usnoj harmonici (što je dosta cool kao i glazba u Deliverence) te glazbena ploča na gramofonu.

Drugi dio filma pokazuje strašnu osvetu, ono što je ekipa htjela od samog starta da uradi jadnoj Jennifer ona to lagano iskorištava u svoju korist (plus njihovu naivnost te da nisu baš pametni) te lagano u svom iznamljenom stanu smišlja plan za osvetu. Imamo zanimljivu scenu u Crkvi prije pohoda na osvetu gdje se Jennifer krsti (najvjerovatnije da joj Bog oprosti za ono što će učiniti). Ubojstva su također brutalna, iako me više dotuklo i potreslo silovanje. Prva dva su stvarno okrutna i nevjerovatna, dok su zadnja dva rutinski napravljena. Naročito bih izdvojio drugo ubojstvo po redu, ubojstvo glavnog vođe bande mangupa u kadi, skroz uznemirujuća i bolna dok scena poslije toga je jednostavno bolesna! Dijalog je dosta jednostavan, ali ok, krvi ima podosta te je gluma dosta dobra, naročito Camille Keaton koju je i sam redatelj pohvalio da je izuzetno hrabra bila da uopće glumi u ovakom filmu, i stvarno, odradila je posao super. Sam kraj totalno ispada nevjerovatan, posljednje riječi u filmu izgovorene od strane Jennifer su prejeben te pokazuje se da je pravda uzeta u svoje ruke pobijedila te da se naša glavna junakinja izvukla i da izgleda nitko nikad neće saznati šta joj se dogodilo te što je ona učinila. Film je jedan od najšokantnijih i najbolesnijih koje sam ikad vidio. Nije savršen te je scenarij mogao biti malo bolji, no film ima poruku i uspio je u globalu pokazati da se silovanje nažalost događa u svijetu i da pred tim se ne smije šutiti te kako se ljudi mogu odjedanput pretvoriti u teške monstrume (ovdje mislim i na silovatelje, te naposlijetku na Jennifer također).

Mnogi su kritičari i općenito ljudi prozvali film da slavi nasilje i da je protiv žena. Film ne diči i ne slavi nasilje i zasigurno nije protiv žena (kraj zasigurno potvrđuje da nije protiv žena, dakle ženski rod je pobijedio no i druge stvari), no općenito film pokazuje nasilje koje se događa oko nas i u svijetu, kako veoma uznemirujuće silovanje jest, osvijestiti ljude o tome te da bi priča bila pravilno i vjerodostojno ispričana potrebno je bilo prikazati toliku količinu nasilja u filmu. Svaka čast redatelju i svim glumcima na ovakom izuzetno nezahvalnom projetku i šokantnom filmu koji i nakon svih ovih godina je šokantan. Kapa dolje za sve njih! Nije za svakoga te je dosta težak za pogledati, no jednom kad se pogleda zauvijek ostaje u glavi, 8/10.

Zanimljivosti o filmu:
Ožiljak na lijevoj strani lica Jennifer (Camille Keaton) u post-traumatskim scenama je pravi kao rezultat automobilske nesreće koju je imala u mladosti. U tim scenama bilo je pretjerano od strane make up artista, te u početnim i završnim scenama je bio sakrivenom pod tankim slojem šminke.

Često prozvan od strane Rogera Eberta kao najgori film ikad napravljen.

Film je prošao bez cenzure u Australiji do Prosinca 1997. godine. Bio je zabranjen od Prosinca 2007. do Svibnja 2004. godine.

Meir Zarchi više preferira naziv Day Of The Woman.

Meir Zarchi je rekao da je bio inspiriran za napraviti film nakon što je pomogao mladoj ženi koja je bila silovana u New Yorku. On govori o tome kako su se njegov prijatelj i njegova kćer vozili prema parku kada su ugledali da mlada žena puzi iz grmlja okrvavljena i gola (on je kasnije saznao da je djevojka uzimajući rutinski prečac za susret sa svojim dečkom bila napadnuta). Oni su djevojku uzeli sa sobom, vratiti njegovu kćer kući, i razgovarao s prijateljem o tome da li bi je oni je trebali odvesti u bolnicu ili na policiju. Oni su odlučili da je odvedu na policiju prvo te su ubrzo nakon toga saznali da je to bila pogreška - časnik, kojeg je Zarchi opisao kao "ne stane uopće nositi uniformu", kasnio njen odlazak u bolnicu i umjesto toga inzistirao je da odgovori na pitanja o svojim napadačima, iako joj je bila slomljena vilica i teško je mogla razgovarati. Konačno, Zarchi je inzistirao da ju policajac odvede u bolnicu odmah. Zarchi je rekao da ubrzo nakon toga otac od djevojke mu je napisao pismo zahvale za pomoć svoje kćeri i htio mu je dati nagradu koju je on odbio.

Kada je ovaj film prvi put objavljen 1978. godine originalni naslov bio je "Day Of The Woman" i bio je loše primljen na box-officeu. Godine 1981. distributer Jerry Bruto preimenovan je film u "I Spit on Your Grave" po francuskoj drami iz 1959. godine - za ponovno puštanje. Pod novi naslov film je dobio veći publicitet i postao ključni cilj Rogera Ebert i Genea Siskela u kampanji protiv filmova sa ženama u opasnosti.

Film nema glazbu. Direktor Meir Zarchi je namjeravao dodati neke knjižnice glazbu za film, ali ništa nije našao što bi pasalo filmu, pa stoga jedinu glazbu koju čujemo u filmu dolazi iz crkvene orgulje, ploče Giacoma Puccinija na gramofonu, pozadinske glazbe u trgovini i malo zalutalih riffove iz Johnnyeve harmonike.

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]