World Of Horror

Nekada su ih zvali jednostavno 'Screaming Queens', a danas više ne vrište one već njihovi neprijatelji...

Horor se kao žanr bavi svime što plaši i uznemiruje ljude, a budući su većina autora muškarci, ne čudi da je i u hororima puno žena jer osim što žude za njima, muški ih se uvijek i plaše, a u manje-više represivnim društvima i sama žudnja je zabranjena pa je jedini dopušteni način hvatanja nepoznatih žena bio napad čudovišta na čednu plavušu (crnke su već bile moralno sumnjive..), a i žene su se u fantazijama mogle prepuštati napadima zgodnih zlikovaca.

'Le Manoir Du Diable' (1896 poznat i kao 'The Devil's Manor', 'The Devil's Castle') smatraju za prvi horor uopće, au njemu je prvu žensku ulogu dala Jeanne d'Alcy kao djevojka iz vražje čarolije. 'Das Kabinett des Doktor Caligari' (1919) je primjer jednog od klasika ekspresionizma koji je, osim po izražajnoj fotografiji i sjenovito-košmarnoj atmosferi, zapamćen i po Lil Dagover, njemačkoj glumici koja se specijalizirala za uloge krhkih djeva u nevolji. Nešto kasniji 'Nosferatu' (1926) je prvi pravi vampirski klasik i proslavio je Maxa Schrecka kao jezovitog (i strašno ružnog) vampira no filmofili su zapamtili i Gretu Schroeder, koja Nosferatua namami pa ubije pomoću sunčevog svjetla.

[/IMG]

Čudovišta nježnog srca često pate za zgodnim curama (nikada za ružnima poput njih samih) pa su tako i prve ekranizacije one u kojima grbavi Quasimodo pati za vampom nijemog filma Thedom Barom u 'The Darling of Paris' (iliti 'The Hunchback of Notre Dame', 1917). Kasnije će i ostala čudovišta patiti za ljepoticama, Frankenstein za Mary Fuller, dr. Jekyll za Nitom Naldi i sl.

Izumom zvučnog filma i pojam 'Scream Queen' (kraljice vriska) dobio je na značenju. Prvom pravom kraljicom smatra se Fay Wray. Ona je 1932. glumila u svom prvom hororu, 'Doctoru X', a zatim snima 'The Most Dangerous Game'(1932). Taj film se snimao na setu koji je glumio džunglu, a Fay je trebala trčkarati u mokroj odjeći i vrištati, a njena glumačka transformacija sastojala se u bojanju kose u plavo. Ista ekipa je na istom setu snimala još jedan film koji se zbiva u džungli, a budući je Jean Harlow odbila ulogu, Fay su ponudili da ona vrišti dok ju napada divovski majmun zvani King Kong. Ostalo je legenda i iako je snimila još neke klasike horora, ovaj film je ušao u antologije, a Fay na popise Kraljica vriska.

[/IMG]

Čistunci bi tom izboru zamjerili da prva i legendarna kraljica vriska nije uopće vrištala u svojoj najpoznatijoj ulozi – naime, studio je zamijenio njenu vrisku sa vriskom kolegice Julie Haydon! Iako nije nastupala u sequelu 'The Son of Kong' (1933), Fay je glumila u horor klasicima poput 'The Vampire Bat' (1933) i 'Mystery of the Wax Museum' (1933). Umrla je 2004. te se nije stigla da se pojaviti u cameo-ulozi u Jacksonovom remaku King Konga.

Po mnogima i najveći redatelj svih vremena, majstor napetosti i straha, Alfred Hitchcock, volio je snimati jezovite filmove, a volio je i velike ženske zvijezde. Preferirao je plavuše tipa Grace Kelly, a u svom remek-djelu, 'Pticama'(1963), puno pažnje je posvetio različitim ženskih likovima koje su tumačile Tippi Hedren, Jessica Tandy, i Suzanne Pleshette kao žene pod iznenadnim napadom podivljalih ptica.

Njegovo najveće remek-djelo horora je 'Psiho' (1960) u kojem je namjerno ubio svoju glavnu zvijezdu Janet Leigh na početku filmu, samo da zavara publiku kojoj je zabranio da u kina ulazi poslije početka filma da ne propuste iznenađenje. To iznenađenje je bilo legendarno klanje Janet Leigh pod tušem koje nije toliko eksplicitno pokazano koliko majstorski režirano. Tako je Hitch postao otac 'slashera' iliti podžanra koljačine, a Janet će svoj utjecaj na horor nastaviti kao mama kraljice horora, Jamie Lee Curtis.

[/IMG]

Osim po mami Janet, Jamie vuče glumačke gene i po ocu Tonyju Curtisu, a urbane legende tvrdile su da je hermafrodit kojem su operacijom odredili ženski spol pa su joj roditelji zato dali muško/androgino ime Jamie Lee – roditelji su se branili izjavom da su ime odabrali dok još nisu znali spol djeteta. Jamie je odlučila nastaviti s poslom svojih roditelja, a priznala da je njena karijera počela s niskobudžetnim 'Halloweenom' (1978) i ulogom Laurie Strode, koja je napisana prema bivšoj djevojci redatelja Johna Carpentera.

Poslije 3 godina snimanja horora i još hitova ('Halloween 2', 'The Fog') Jamie je namjerno odlučila prekinuti trend, svjesna da bi vrlo teško mogla snimati išta drugo osim hororaca. Uslijedilo je nekoliko odličnih komedija, udala se za Christophera Guesta i preko njega naslijedila titulu britanske barunice, Lady Haden-Guest, usvojila par djece koje odgaja s igračkama bez oružja, napisala je čak i tri dječje knjige. Ipak, slava horor ikone ju je još pratila pa je za 20. godišnjicu klasika inicirala snimanje 'Halloween H20: 20 Years Later' (1998), među ostalim da se oduži svojim fanovima, a da njen hommage hororu bude veći, pozvala je i svoju majku da odigra jednu ulogicu.

Brian De Palma snimao je voajerističke trilere/horore u Hitchcockovom stilu, a inspiracija su mu također bile plave dame poput Angie Dickinson, no ponajviše njegova tadašnja supruga, Nancy Allen kojoj daje ulogu u 'Pucanj nije brisan' (1981), a posebno za nju napisao je i ulogu prostitutke koju naganja manijak u 'Odjevena da ubija' (1980). Glavna uloga u njegovoj 'Carrie' (1976) proslavila je i Sissy Spacek koja kao tinejdžerka s telekinetičkim moćima oživljava arhetipske likove demonskog djeteta i vještice.

[/IMG]

Slično kao i Hitchcockovi, i De Palmini horori miješaju seks i nasilje, ali javljaju se i ozbiljne kritike takvog pristupa. Feministička kritika istakla je da su ubojice u takvim filmovima uglavnom muškarci koji kreću u zločin motivirani ženskim ponašanjem, majčinim zlostavljanjem ('Psiho'), sestrinim promiskuitetom ('Halloween') ili ženskom seksualnošću općenito ('Odjevena da ubija'). Poslije 'provokacija' ubojica kreće i zatim publika može u filmovima uživati u ubijanju pasivnih (i vrištećih!) žena i to često iz perspektive samog ubojice. Ali primjećeno je da su uglavnom žene i jedini glavni likovi koji prežive ubilačke pohode manijaka, dakle jedini pozitivci, uz to još obično i djevice koje ne rade zabranjene stvari (teen sex, droga) koje si obično priušte ostali likovi. Te 'final girls' obračunavaju se sa zlim koljačima na kraju, relativno (ne)uspješno tako da se moraju nastaviti obračunavati i u nastavcima ('Petak 13.', 'Strava u ulici brijestova', 'Halloween').
[/IMG]

Redatelji arty senzibiliteta poput Romana Polanskog donose u žanr horora svjež pristup, ali i otkrivaju glumice po kojima će se pamtiti njihovi filmovi. Prvi njegov horor hit, 'Odvratnost' (1965), promovirao je novu europsku ljepoticu, Catherine Deneuve u ulozi poremećene stanarke koju uznemiravaju halucinacije. Najveći hit Polanskog je 'Rosemaryna beba' (1968) u kojem zasluženo briljira kratkokosa, mirna Mia Farrow u ulozi trudnice koja počinje sumnjati da je pod utjecajem nečistih sila. Polanskijeva družica Sharon Tate glumila je u horor komediji 'Bal vampira' (1966), ali ju je zadesila najgora sudbina koja se može desiti horor glumici – da doživi sudbinu žrtvi koje je glumila u hororima. Sharon je pala kao žrtva kulta ludog ubojice Charlesa Mansona, a Polanski će slijedeću muzu naći u Emmanuelle Seigner, s kojom snima horor sotonističko-vještičje tematike 'Deveta vrata' (1999).

[/IMG]

Još jedan majstor horora obiteljski je povezan sa sudbinama horor glumica – cijela njegova obitelj glumi u njegovim 'giallo trilerima' (trilerima s pretjeranim, slikovitim nasiljem). Riječ je o legendi europskog horora, Dariu Argentu, koji je također optuživan za ženomrzačke filmove. U njegovim hororcima često su žrtve sexy žene no uvijek su mu najvjernija podrška žene iz njegovog kruga. Dugogodišnja nevjenčana supruga, Daria Nicolodi, glumila je u većini njegovih filmova još od filma 'Profondo rosso' (1975), a glumila je i u filmovima ostalih klasika horora poput 'Maria Bave'.

Prema pričama svoje bake napisala je i scenarij za kultnu 'Suspiriju' (1977), fantastični horror Daria Argenta o školi koju vode sotonistice. Kći Daria i Darie, Asia Argento, počinje karijeru talijanske kraljice horora nakon debija s 12 godina u ‘Demonima 2’ (1986) Lamberta Bave, a nastupa i u očevoj 'Traumi' (1993). U ‘Stendhalovom sindromu’ (1996) otac Dario čak režira i scenu silovanja i mučenja u kojoj glumi Asia, a s obzirom na njen darkerski imidž te činjenicu da kao i otac ima buran život i bogatu horor filmografiju, talijanski tabloidi su je zvali 'Sotonina kći'. U zadnje vrijeme nastupa u holivudskim filmovima(‘XXX’, 2002, 'Zemlja živih mrtvaca', 2005.), ali se uglavnom bavi i vlastitim redateljskim projektima. Jedan od projekata joj je i kći Anna Lou koju fanovi horora već upisuju kao novo žensko ime na listu (budućih) kraljica horora.

[/IMG]

Druga Darijeva kći, Fiore, također je glumila u tatinim hororima, ‘Kockaru’ (2004), ‘Traumi’ i kultnoj ‘Phenomeni’(1985) gdje je glavnu ulogu tumačila Jennifer Connelly - još jedna mlada zvijezda koja je počela s hororima, nastavila s drugim žanrovima ali se također zna vratiti staroj ljubavi ('Mračne vode', 2005).

Španjolci i Talijani snimali su 'temperamentnije' horore s mediteranski nesputanim seksom i nasiljem. Sve ono jezovito i erotično što bi u anglosaksonskoj, puritanskoj kulturi SAD-a i Velike Britanije moralo biti ili suptilno prikazano ili cenzurirano je u ‘ludim sedamdesetim’ tako eksplicitno prikazivano da je zabranjivano čak i u liberalnim zemljama (‘kanibalistički horori’ koji su često miješani sa ‘snuff’ filmovima), mada su kasnije dosezali i kultni status, osobito na video tržištu.

[/IMG]

Jedna od najvećih heroina 'erotskih horora' je i Laura Gemser, prelijepi foto-model porijeklom iz Indonezije. Poslije nastupa u serijalu o Emmanuelle dobiva i vlastitu ediciju, ‘black Emanuelle’, u čijim se nastavcima često miješa erotika i ekstremno nasilje pa tako tamnoputa heroina biva umiješana u kanibalske orgije u 'Emmanuelle and the Last Cannibals' (1977), u 'Erotic Nights of Living Dead' (1980) proganja ju čudovišni mutant s ubojitim penisom(?!).

Najslavniji redatelj erotskih horora, Jess Franco, imao je nekoliko svojih muza, a najveća od njih je Soledad Miranda. Njihov najpoznatiji zajednički projekt je horor znakovitog naslova 'Vampyros Lesbos' (1970) koji u svom naslovu opisuje cijelu priču filma. Kao i u ostalim sličnim softcore filmovima, priča je bila najmanji problem, uglavnim bi je preuzimali od klasika horora ('Count Dracula', 1970) ili bi je povezali s motivima djela markiza de Sadea ('Eugénie de Sade' iz 1970. te nedovršena 'Justine'), bilo je bitno da se Miranda prešetava topless ili potpuno gola. Umrla je vrlo mlada, s 27 godina, od posljedica automobilske nesreće.

[/IMG]

Da sexy imidž dobro dođe i kult redatelju 'tjelesnih horora', pokazuje i primjer Marilyn Chambers koja je do uloge u 'Rabidu' (David Cronenberg) došla izravno iz porno industrije. Ipak, nisu sve kraljice B-horora došle s ulice, ima i respektabilnih, a opet alternativnih kraljica horora. Tako se kao kraljica underground horora i SF-a drži i Debbie Rochon koja je završila prestižne glumačke škole (Lee Strasberg Institute, Michael Chekov Studio). Iako ne ganja 'art' karijeru, glumila je u preko 140 filmova, a njen omiljeni je 'Nowhere Man' (2005), obrada film noira 'D.O.A'.(otrovan otrovom koji ubija za 24 sata, muškarac traži svoju ubojicu) koji u ovoj verziji ima drukčiju radnju - žene reže muževima penis, a oni imaju 24 sata da ga nađu ako ga žele prišiti natrag. Kao što se može i pretpostaviti, zbog niskog proračuna produkcije efekti su uglavnom smiješni pa se autori ni ne trude biti ozbiljni što je vidljivo u Debbienom hororu s jednim od najluđih naslova:'Dr. Horror's Erotic House of Idiots' (2003). Debbie i dalje snima otkačene filmove, jedan od zadnjih je obrada 'Kill Billa' - 'Mulva 2: Kill Teen Ape' iz 2005. (cura se budi iz šećeraške kome i osvećuje tipovima koji su joj ukrali Halloween slatkiše).

[/IMG]

Jedan od najvećih horor serijala je onaj o Alienima, a jednako kao i sluzavo-zubati Alien, zaštitni znak serijala je Sigourney Weaver. Na početku karijere su joj zbog visine nudili uloge starih žena i prostitutki, a na kraju prvog filma serijala ('Alien', 1979) bila je samo još jedna final girl horora da bi od 'Aliensa' i 1986. godine postala prava akcijska junakinja – neustrašiva Ripley. Iako je publika više voljela horor jedinicu i akcijsku dvojku, filmski kritičari (posebice oni psihoanalitičkog i feminističkog pristupa) otkrivali su da treći ('Alien 3', 1992) i četvrti Alien ('Alien – uskrsnuće', 1997) postaju sve kompleksniji filmovi. I u prvom Alienu su redatelj Ridley Scott i Sigourney htjeli uvrstiti scenu u kojoj se gola Ripley skriva od aliena koji u jednom trenutku pokušava dodirnuti kožu bića tako različitog od njega, a u trećem dijelu na njeno inzistiranje uvrštena je i prva Ripleyina erotska scena. S vremenom Ripley postaje sve više vezana uz aliene i prihvaća svoju drugačiju prirodu, a Alien filmovi problematiziraju pitanja poput kloniranja i ženskih reproduktivnih prava.

Umjesto uplašenih žena koja trčkaraju i vrište dok ih ne zakolju, sve više možemo gledate žene u akciji koje razvaljuju bad guys, a da nemaju veze sa sexploatacijskim hororcima koje smo spominjali. Heroine akcijskih horora tako postaju Milla Jovovich, Kate Beckinsale, Sarah Michelle Gellar...

[/IMG]

Horori sve više nadilaze klasične granice žanrova pa je tako i Monica Bellucci počela kao klasična ljepotica horora, kao putena vampirka u 'Draculi' (1992), da bi glumila u europskom povijesnom hororu 'Vučjem bratstvu' (2001), te u horor fantasyju 'Braća Grimm' (2005). Naturalistička drama 'Nepovratno' (2002) ima u svojoj prvoj polovici tako jezovitu atmosferu i tako okrutnu scenu silovanja da ga smatraju i hororcem, baš kao što se neki svađaju da je i 'Pasija' (2004) u kojem glumi Mariju zapravo pravi horor u kojem glavnog junaka većinu filma krvavo muče, da bi na kraju poslije smrti i ustao iz groba.

Horori sve više postaju i obiteljske melodrame, poput Shyamalanovih natprirodnih trilera/horora koji uvijek u centru imaju i važnu ljubavnu priču, a sve važnije su glumice koje unose emocionalnost poput Olivie Williams ili Robin Wright Penn. Što horori postaju atipičniji i zanimljivilji, postaju zanimljivije i ženske uloge. Ipak, prevladavajuća tinejdžerska publika voli tipične slashere pa je u trendu snimanje remakeova kultnih hororaca i tako opet imamo sexy plavuše tipa Jessice Biel koje bježe od manijaka i vrište, a takvih uloga će i biti dokle god ih publika traži.

[/IMG]

Tagline:
Every girl is frightened the night before her wedding, but this time... there's good reason!

Žanr: slasher

Redatelj: Armand Mastroianni

Producent: George Manasse

Scenarist: Scott Parker

Glumačka postava: Don Scardino, Caitlin O'Heaney, Elizabeth Kemp
Tom Rolfing, Lewis Arlt, itd...

Glazba: Alexander Peskanov i Mark Peskanov

Godina izlaska: 1980. godina

Vrijeme trajanja: 94. minuta

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

Zarada: 4,875,436 $

Ukratko radnja:
Amy se priprema protiv svoje volje za vjenčanje te ju počne proganjati serijski ubojica koji ubija mladenke i ljude oko njih. Dok njezini prijatelji pogibaju, u cijelu priču se uključuje i jedan policajac koji ga iz svog razloga želi uhvatiti prije nego što bude prekasno.

Recenzija:
Nakon velikog uspjeha Halloweena 1978. godina koji je promijenio slasher svijet zauvijek dosta filmova je krenulo sa inspiracijom i idejom iz tog filma da proizvede jednako sjajan slasher film. Neki su ispali uspješno kao Friday The 13th dok su neki ispali razočaravajući. Jedan od tih razočaravajućih slashera je He Knows You're Alone koji je ispao jedan od poznatijih slashera iz tog vremena (ne znam i ne razumijem stvarno kako mu je to pošlo za rukom), no kvalitetom nažalost je debelo podbacio.

Uvod filma mi se još i svidio u jednu ruku, vidi se jedan utjecaj na kasnije slasher filmove kao što su Scream 2 i Urban Legends, jedno sjajno ubojstvo u kinu gledajući horror film tako što se tiče toga plus (prvenstveno zbog neobične i super ideje za otvaranje filma) jer mi se baš svidjelo, no redatelj ovog filma Armand Mastroianni je tada istovremeno dosta toga sjebao jer je u ranoj fazi (na samom početku) otkrio lice ubojice tako da je od tog momenta sve pošlo u krivu. Veoma ubrzo i doznajemo motiv ubojice kroz neki flashback, što mu se to dogodilo u prošlosti da eto ubija prvenstveno mladenke i to dan prije njihova vjenčanja tako da film nema nikakav klasičan twist pred kraj što većina slashera ima. Likovi u priči koje zatim uviđamo su jako slabi, neke od najgorih koje sam vidio u nekom slasheru (tinejdžeri pretežito, itd...) katastrofalni uglavnom te jedan veliki minus u filmu. Niti ih upoznamo kako treba, niti su zanimljivi, maltene te boli džon za njih, veliko ništa što se tiče toga. Glavna heroina Amy naročito me razočarala koja se priprema za vjenčanje. Sva je nikakva, u nekom ljubavnom trokutu je stalno, dosta čudno razmišlja (sama pomisao udati se za nekoga koga baš i ne voli je dovoljan dokaz) ne uviđa što se događa oko nje, itd... no ništa vrijedno pažnje. Ubojicu ko što rekoh do tog momenta znamo tko je, i ima jedan ubojit pogled, brzo se kreće i u nekom crnom kaputu je, no nije mi nešto spektakularno. Cijela njegova percepcija mi podosta liči na Michaela Myersa (plus kuhinjski nož) što u velikoj dozi opet podsjeća i vraća na Halloween plus tip glavne heroine (koja nije ni blizu Laurie Strode),itd... Čak i policajac koji lovi ubojicu (čiji motiv saznamo tokom filma) mi po ponašanju previše liči na Dr. Loomisa tako da mi je sve to veliki minus. Ubojstva su više nego rutinska i slaba, stvarno loša tako da ih gotovo ni ne vidimo niti su kvalitetno odrađena, a bivaju ubijene sve redom u ovom slučaju prijateljice od Amy. Možda malo nevjerovatno zvuči no u par situacija sam skoro i zaspao koliko je slab i dosadan film. Radnja je dosta spora. U cijeloj priči jedna od pozitivnijih stavki u filmu jest glumac Tom Hanks u svom filmskom debiju koji mi se baš svidio kao lik, iako ga ne vidimo dugo (šteta što ga nisu duže stavili filmu da ima neku jaču i veću ulogu).

Film sadrži jednu dosta slabu atmosferu, ok glazbu koja je više negativna, nego pozitivna i recimo nekakvu napetost uz jednu jedinu pravu scenu koja baš izaziva i ulijeva strah u kosti (ima veze sa akvarijem). Dosta dobro napravljeno i jedina prava strašna scena u filmu. Pred kraj filma dobivamo scenu jurnjave, pokušaja bijega od ubojice (Amy od ubojice) u priču se uključuje i policajac koji ga pokušava uloviti što dovodi do jedne prosječne završnice gdje dobivamo par scena (ala Halloween) da bi došli do jednog kraja koji mi je totalno whatever, ne spašava film koji je u globalu baš totalno nikakav i slab. Gluma je jako loša, Toma Hanksa mi je baš lijepo bilo vidjeti, sasvim korektno je obavio posao, ostali slabi (Catlin O'Heaney kao glavna heroina Amy mi posebno nikako nije sjela). Jedan izrazito slab slasher, jedan od najgorih koje sam ikad vidio, i više nego komotno ga se može preskočiti. 2/10

Zanimljivosti o filmu:
Filmski debi Toma Hanksa.

U originalnom scenariju je Elliot (lik Toma Hanksa) trebao biti ubijen, no scenaristima se toliko svidio Tom Hanks da su maknuli ubojstvo njegovog lika iz scenarija.

Prema riječima redatelja Armanda Mastroiannia i scenarista Scotta Parkera film je imao nekoliko radnih naslova tokom produkcije. Među njima su bili Blood Wedding, Shriek i The Uninvited. Studio je bio na kraju taj koji je zalijepio za film naslov He Knows You're Alone nakon pozitivnog testiranja publike s tim naslovom.

Snimljen u 15 dana dok je cijela produkcija od snimanja do zadnjeg reza potrajala 6 mjeseci.

Prema riječima scenarista Scotta Parkera Tom Rolfing je bio izabran za ulogu serijskog ubojice jer se redatelju Armandu Mastroianniu svidio njegov intenzivan pogled očiju.

[/IMG]

Taglines:
First it controlled her mind, then it destroyed her body... Long live the new flesh!
First it controls your mind...then it destroys your body
A shocking new vision.
A vision of enormous physical impact!
A terrifying new weapon.

Žanr: sci-fi, horror

Redatelj: David Cronenberg

Producent: Claude Héroux

Scenarist: David Cronenberg

Glumačka postava: James Woods, Debbie Harry, Sonja Smits
Peter Dvorsky, Leslie Carlson, itd...

Glazba: Howard Shore

Godina izlaska: 1983. godina

Vrijeme trajanja: 89. minuta

Zemlja: Kanada

Jezik: Engleski

Budžet: 5,952,000 $

Zarada: 2,120,439 $ (USA)

Ukratko radnja:
Max Renn je vlasnik je CIVIC-TV-a, televizije koja nastoji udovoljiti najperverznijim željama gledatelja. U potrazi za novim materijalom on otkriva postojanje bizarne emisije nazvane Videodrom, koja svakodnevno prikazuje zastrašujuća ubojstva i mučenja žena. Iako daje sve od sebe kako bi otkrio tko stoji iza tog programa Max se konstantno susreće za upozorenjima koja on uporno odbija slušati. Njegova potraga ga vodi u Pittsburgh gdje se susreće sa kćerima preminulog proroka i luđaka, Briana O'Bliviona. Brianove propovjedi osnovni su dio programa koji sve više utječe na Maxov život.

Recenzija:
Nakon dosta vremena ponosno se vraćam na jednog od mojih omiljenih horror redatelja Davida Cronenberga. Ovaj put Videodrome nakon velikog uspjeha sa čuvenim filmom Scanners koji je Cronenbergu otvorio dosta vrata ka Hollywoodu. Film je zaista neobičan (ništa novo kad je Cronenberg u pitanju) no ima jednu dosta bizarnu tematiku koja se može veoma lako shvatiti kao svojevrsna kritika televiziji, negativnom utjecaju televizije na čovjeka, njene posljedice i šta znači moć i požuda u svijetu kapitala. No istovremeno nudi i više tj. opčinjenost svijetom seksa i nasilja, te cijeli prikaz zadovoljenja gledatelja, propadanje čovjeka (pshičko i fizičko) te ispreplitanja stvarnosti i snova. Od samog početka me film uvukao u svoj svijet na jedno nezaboravno putovanje. Film već počinje dosta neobično i upoznajemo se sa glavnim likom Max Renn kojeg je maestralno odigrao James Woods koji je okosnica priče, vlasnik softporn TV stanice koji hoće ići dalje u zadovoljenju gledatelja da im ponudi više.

Svidjela mi se na početku scena u TV showu gdje Max skupa sa još dvoje ljudi (profesor O'Blivion i Nikki koju glumi Debbie Harry iz grupe Blondie) priča o televiziji i njenom utjecaju na čovjeka te da na kraju krajeva je najbitnije zadovoljiti gledatelja, no također da je televizija stvarnost, a stvarnost nije ništa više od televizije te kako će uskoro televizija imati veliki utjecaj na svijet u globalu (što je Cronenberg s ovim filmom više nego pogodio znajući šta se sve danas u 21. stoljeću događa). Vidimo kako Maxu u traženju bolje ponude za svoju TV stanicu zapne za oko jedan TV show pod imenom Videodrome - TV stanica iz Malezije koja prikazuje stvarno brutalno nasilje, snuff stuff koji kroz cijeli film nosi misteriju i naposljetku tragične događaje svakom tko ga pogleda, a vizionar cijele priče iza njega je profesor O'Blivion iza kojeg se krije jedna cijela urota i misterija vezana za televiziju. Film sjajno prikazuje kako čovjek može biti opčinjen u svojoj namjeri, da ne posluša ničija upozorenja i kako funkcionira cijeli svijet iza televizije i utjecaj iste na čovjeka. Likovi su svi sjajni i bitni za priču. Osim Maxa upoznamo i profesora O'Bliviona (jedne veoma bitne karike u filmu) i Nikki Brand, psihijatrice s kojom Max ima malu ljubavnu vezu sve do trenutka prije nego što čuveni Videodrome stupi na scenu što dovodi do niza bizarnih scena i tragičnih situacija (kazeta u TV-u koja prikazuje stvarnost te utječe na čovjeka) te od onda sve kreće nizbrdo za glavnog lika koji tone sve više u svijet pakla televizije iz kojeg se ne može izvući.

U početku Max ne kuži šta je Videodrome, no ono što sazna jest da izaziva razne i to strašne noćne more i joše gore i bizarne halucinacije što dovodi do ispreplitanja stvarnosti i mašte (dovoljno je vidjeti kad kazeta se počne tresti, a tek vagina na stomaku što je prepoznatljivi dio ovog filma do nekih žica koje se pojavljuju po rukama), koje Max doživljava zbog prijema signala Videodrome koje ga prvo uništavaju psihički (kontrolira um), a zatim fizički (uništava tijelo) te tjeraju Maxa na ubojstvo što je fascinantno kako čovjek može doći do ludila i cijeli taj negativni utjecaj televizije na čovjeka i prikaz virtualnog svijeta. Kroz film Max nema pravog prijatelja, nema niti prave osobe kome može vjerovati, jedan pravi je primjer otuđenog lika (što je karakteristično za Cronenberga) te ulazi u dosta razgovora sa poslovnim ljudima (kćerkom O'Bliviona - Biancom, producentom Videodromea, itd...) da skuži šta je Videodrome, no sam ne shvaća što se oko njega događa, zbunjen je i sam u samo jednoj namjeri da uspije odgonetnuti Videodrome te istovremeno nesvjesno ulazi u svijet Videodromea. Cijela priča iza Videodromea je fascinantna i dosta mutna, sastoji se od dosta urota proizvedene iz moći i želje da bi se vladalo svijetom što dovodi do par strašnih ubojstava (zaista nevjerovatnih) koje počinjava Max pod raznim utjecajima da bi prvotno opstao Videodrome, no veoma ubrzo zatim uništio Videodrome te tu dobijamo svojevrsnu borbu između dobra i zla. Film se dosta poigrava s time da čovjek skuži šta se događa jer je dosta misteriozan i zbunjujuć. Specijalni efekti su sjajni i iznimno pridonose filmu, neke od najboljih koje sam ikad vidio u nekom horror filmu koji na kraju krajeva jako dobro miksa i sci-fi.

Cijela ideja je zastrašujuća podosta iza filma da bi televizija trebala postojati da zamijeni svaki aspekt svakodnevnog života i da utjecaj na čovjeka će biti golem. Negativci ovdje su par pohlepnih ljudi koji žele kontrolirati svijet, žele da medij vodi svijet te sam kraj je dosta zastrašujuć i provokativan, ali istovremeno i tužan te ostavlja stvar sa Videodromom otvorenim što mi se na neki čudan način svidjelo. Gluma je sjajna, svi su sjajni, naročito James Woods koji je briljantan dok jedna Debbie Harry svojom pojavom još više donosi erotičnosti i bizarnosti ovom filmu. Cijeli film je briljantan, provokativan i jednostavno remek djelo, meni jedan od najdražih filmova Davida Cronenberga koji spada među najbolje u njegovoj karijeri.
Definitivna preporuka. 10/10.

Zanimljivosti o filmu:
Većina trailera je snimljena sa kompjuterom Commodore 64.

Andy Warhol je prozvao film "A Clockwork Orange 80-tih".

Lik Brian O'Blivion je baziran na Marshallu McLuhanu. David Cronenberg je bio student McLuhana na fakultetu.

Jedan od 5 sci-fi/horror filmova koji su bili izuzetno promovirani od strane Universal Pictures pred sam izlazak filma.

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]

[/IMG]

Taglines:
Tonight - Daddy's Coming Home - To Slice Up More Than Just The Cake!
Make Room For Daddy.
There's something you should know about my past...

Žanr: horror, triler

Redatelj: Jeff Burr

Producenti: William Burr, Darin Scott i Carol Lampman

Scenarist: John Auerbach

Glumačka postava: Terry O'Quinn, Meg Foster, Caroline Williams
Jonathan Brandis, Henry Brown, itd...

Glazba: Jim Manzie

Godina izlaska: 1989. godina

Vrijeme trajanja: 93. minute

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

Zarada: 1,519,796 $

Ukratko radnja:
Očuh nakon događaj u prvom djelu završava u ludnici iz koje bježi u drugi grad praveći se da je obiteljski i bračni savjetnik. Pronalazi ženu i sina te se priprema za vjenčanje i sve izgleda savršeno, no kad se drugi uključe i stanu mu na put da razruše potencijalni brak očuh opet ubrzo poludi te počne ubijati svakoga tko mu stane na put kako bi ostvario i dobio savršenu obitelj.

Recenzija:
Prije nekog vremena sam recenzirao čuvenu jedinicu tako da je evo došao red na dvojku u ovom serijalu. Nakon uspjeha jedinice stigao je nastavak, iako kraj prvog djela to nije naslućivao. Režije se prihvatio Jeff Burr koji je obavio jednako dobar posao ko i redatelj originala što je odmah veliki plus za film. Smisao filma je isti ko u originalu te se radnja prebacuje odmah nakon originala. Jerry (ili ti Gene u ovom nastavku zbog promjene imena) nakon pakla iz prvog djela je živ i na slobodi nakon jednog jako dobrog trika i prerušavanja koje se događa na samom početku filma. Veoma brzo kreće u ono što ga zanima u životu i što nosi cijeli serijal: pronaći ženu i djete i biti savršen otac te nažalost kada krenu problemi nastupe ubojstva.

Ovdje u početku do polovice filma daleko više uočavamo Genea u pokušaju da osvoji obitelj nego u originalu gdje smo odmah prebačeni na bračni život s obitelji. Gene je i dalje jednako manijakalan i bolestan kao i u originalu (jedna scena mi posebno zapala u oko i to kada u radnoj sobi mlatara čekičem po drvetu, strašno i upečatljivo). Ovdje je bračni i obiteljski savjetnik koji prima žene u svoj novi dom, savjetuje ih, no istovremeno želi obitelj sa Carol koja ga mu je pronašla kuću. Gene nailazi na mnogo problema kad se njezin muž vrati u život što ga ponovo tjera na ubilački pohod, a istovremeno hoće da uspije sa Carol i njezinim sinom tako da odande za njega opet sve kreće nizbrdo. Ubojstva ima daleko više nego u originalu, krvavija su, razni pribor se koristi, no fali mi taj neki uznemirujući štih iz originala, iako su gotova sva jako dobra, i par njih dosta kvalitetna (naročito ono sa flašom po glavi) što dovodi do jedne bizarne situacije kasnije gdje Gene vozika tijelo po smetlištu u autu ko da se ništa nije dogodilo (još se i smješka), stvarno bolestan lik. Film iako malo više vuče na slasher varijantu to mi nije toliko smetalo.

Jedan od upečatljivijih djelova u filmu mi je konstanto fićukanje Genea kroz film koje je dosta zanimljivo. Atmosfera je sjajna, ko što je i glazba koja je bolja nego u prvom djelu. Nekako depresivna, tužna, no opet da zatjera strah u kosti što mi se svidjelo. Kolko god čudno zvuči film je i u par momenata dosta smiješan (srednjoškolska slika na kojoj nema Genea, scena sa fićukanjem pri kraju). Sam Terry O'Quinn je obavio jednako maestralan posao kao u originalu, savršeno je utjelovio jednog od najvećih manijaka ikad viđenih na TV ekranu, on je glavni adut i lik cijelog filma i općenito serijala i šteta što ga nisu ostavili i za treći dio, stvarno sramota. Ko što sam i prije rekao, uloga karijere, no ostali su prosječni nažalost, naročito obitelj, dok je obitelj u originalu barem na neki čudan način bila simpatična ovdje su pomalo iritantni, naročito sin. Simpatično moram napomenuti mi je bilo vidjeti Caroline Williams iz Texas Chainsaw Massacre 2 ovdje koja mi se dosta svidjela, iako nema veliku, ali zato bitnu ulogu u filmu. Ne znam zašto no Meg Foster me stalno odbijala tim svojim očima. Gene prolazi kroz dosta problema da ga se ne skuži, hoće savršenstvo, obitelj na okupu, no ne dobija ga kako treba, al bitno da sve to riješava ubojstvom.

Naposljetku i stigne do dana vjenčanja sa Carol što donosi jednu full napetu i prejebenu scenu koja mi je osobno highlight filma, još jedan prikaz Geneovog ludila i opčinjenosti američkim savršenim snom i obiteljskim vrijednostima te imamo pokušaj bjega za život što dovodi do jednog slabog i pomalo predvidljivog kraja kojeg nisam mogao prožvakati ama baš nikako. Totalno slab i nikakav što je šteta. Film koji nikako ne sramoti original, iako je malo slabiji od originala, no definitivno vrijedan gledanja, jako dobar nastavak. 8/10.

[/IMG]

Taglines:
Like father, like son.
A new generation of terror!

Žanr: sci/fi, horror

Redatelj: Chris Walas

Producenti: Steven-Charles Jaffe i Mel Brooks

Scenaristi: Mick Garris, Jim Wheat, Kim Wheat i Frank Darabont

Glumačka postava: Eric Stoltz, Daphne Zuniga, John Getz
Lee Richardson, itd...

Glazba: Christopher Young

Godina izlaska: 1989. godina

Vrijeme trajanja: 105. minuta

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

RECENZIJA:
Nakon tragičnih događaja u prvom dijelu, Veronica je u nezavidnoj situaciji jer je ostala trudna i nije sigurna je li otac Seth ili transformirani mutant. Nekoliko godina poslije Martin Brundle odrasta u laboratorijskim uvjetima industrije Bartok pod budnim okom Antona Bartoka nemilosrdnog i beskrupuloznog industrijalca. Martin, koji je postao briljantni znanstvenik, prihvatio je da nije ništa više od pokusnog kunića. Svoj život je posvetio istraživanju i rješavanju misterija očevog stroja za teleportaciju. Život mu je bezličan dok ne susretne Beth Logan, borbenu programerku koja se osjeća izoliranom i otuđenom poput Martina. Nakon što se njih dvoje zaljube, Martin po prvi put osjeti potrebu za životom. Idila ne traje dugo jer Bartok ima druge planove, što u Martinu izazove bijes i frustraciju. Uskoro na površinu počinje izlaziti njegova životinjska priroda i on mora uložiti nevjerojatne napore da bi ostao čovjek i nadvladao mutanta u sebi.

Tri godine nakon remek djela Davida Cronenberga The Fly koji jeispao jedan od najboljih sci-fi horror filmova svih vremena te bolji od originala uslijedio je nastavak na priču iz prvog djela. Ja mislim osobno da možda nije bio potreban nastavak na prvi film, no očito su producenti mislili da treba skupa sa velikom željom sa novcem pa stoga dođoh i ovaj nastavak koji i nije baš zadovoljio. Film je malog budžeta te na redateljskoj stolici umjesto Cronenberga je sjeo Chris Walas koji je uradio specijalne efekte za prvi dio te i za drugi dio i nažalost nije baš nešto posebno obavio posao, ne može nažalost ni blizu parirati Cronenbergu. Nije stvorio potrebnu atmosferu za film što uz prosječan scenarij ne čini ovaj film baš dobitnim. Od početka sam imao feeling da će ovaj film biti slabiji od prvog djela i imao sam pravo. Uvodni dio mi je čak i dobar, ko nekakva posveta klasiku It's alive gdje efekti izgledaju sasvim dobro dok u nekim drugim situacijama kroz film izgledaju slabo.

Moram priznati da jednostavno ovaj film pada nisko što se tiče u usporedbi s prvim djelom, nije pretjerano zadovoljio, iako ima svojih momenata, a jedan od njih je da mi je bilo zanimljivo vidjeti Johna Getza ovdje u maloj ulozi istoj kao i u originalu, ovdje se čak još i manje pojavljuje nego u originalu sa jednako lažnom bradom. Filmu prvenstveno fali napetost. Nekako mi sve to izgleda nategnuto da se postigne nešto. Nema ni pravog dijaloga koji je dosta igrao da bude efektan kao u originalu, no zakazao je ko i pokušaj ljubavne veze (u originalu je ta veza bila savršeno prožeta genijalnim i dirljivim dijalogom i psihoanalizom likova, dok je ovdje sve to lagana i neuspješna kopija prvog) te su specijalni efekti osrednji što je velika šteta, dakle sve ono što je krasilo original toga ovdje nema te je dosta predvidljiv jer od početka se manje više zna kako će se radnja odvijati (dobro možda ne baš sve i to 100%, al podosta), a i na kraju krajeva sam tagline govori sve: "Like father, like son". Dakle scenarij je prosječan, mogao je i trebao ponuditi daleko više znajući šta je sve original napravio i predstavio, sve mi to dosta ofrlje i na brzinu izgleda napravljeno. Specijalni efekti su slabi, više tradicionalni, iako ponešto disgusting i u par momenata uznemirujući, no opet nedovoljno da se usporedi sa originalom jer je to sve pod palicom Cronenberga izgledalo maestralno i više nego efektno (nažalost mal budžet u ovom filmu je učinio svoje uz očiti nedostatak kreativnosti). Preobrazba čovjeka u muhu je također dosta kraća nego u prvom djelu i ništa posebno da bi se dalo opisati osim možda da zadnja etapa preobrazbe izgleda ko da je u pitanju neki dinosaur iz Jurassic Parka, a ne muha. Dobro ni u originalu nije bila baš prava muha već ko alien, no ovo je već blago pretjerivanje. Možda jedan od najboljih faktora zašto ovaj film nije uspio jest jer je pokušao daleko više ići na nasilje i krv, a ne na priču i atmosferu, no nažalost da bude još i gore stanje: ni to nasilje i krv nisu bajni zbog već izrečenih razloga.

Ono što prvenstveno nosi ovaj film je sasvim solidna gluma, par disgusting scena (naročito one sa početka i sa kraja), sasvim dobra doza krvi te općenito prejebena završnica. Prelijepa Daphne Zuniga i Eric Stoltz iako slabiji od para iz originala su sasvim solidno okarakterizirani no uništeni lošim dijalogom te u par momenata mi je to sve izgledalo ko sitno preglumljivanje od strane njih dvoje, no u globalu dobro, ostali osim Johna Getza nisu vrijedni spomena te me jako dojmila brutalna završnica koja je najnapetiji dio u cijelom filmu te solidno sa jednim zadovoljavajućim krajem zaokružuje ovaj ne baš sjajan film koji je na kraju ispao prosjek te ne može ni primirisati originalu.

6/10: Vrijedan donekle gledanja, no ništa posebno te dosta slabiji od originala.

Zanimljivosti o filmu:
John Getz kao Stathis Borans je jedini glumac koji je reprizirao svoju ulogu iz prvog djela The Fly.

Vincent D'Onofrio je bio prvotni izbor da igra ulogu Martina Brundlea, no na kraju je ipak uloga dodijeljena Ericu Stoltzu.

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]

[/IMG]

Taglines:
She is the only one who can stop it... if she fails, no one survives.
If Nancy Doesn't Wake Up Screaming She Won't Wake Up At All...
Sleep Kills.
A scream that wakes you up, might be your own...
Whatever you do, don't fall asleep...or you'll meet the terrifying Freddy.

Žanr: slasher

Redatelj: Wes Craven

Producent: Robert Shaye

Scenarist: Wes Craven

Glumačka postava: Heather Langenkamp, Amanda Wyss, Nick Corri
Johnny Depp, Robert Englund, itd...

Glazba: Charles Bernstein

Godina izlaska: 1984. godina

Vrijeme trajanja: 91. minuta

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

Ukratko sadržaj:
Nancy Thompson primijeti da ona, kao i nekoliko njenih prijatelja, sve češće ima zastrašujuće noćne more u kojima je lovi nepoznati muškarac naoružan rukavicom na kojoj se nalaze oštri noževi. Kada se počnu pojavljivati prve žrtve, Nancy shvati da nepoznati ubojica postaje sve moćniji. Stoga ga odluči izvući iz snova kako bi ga konačno zaustavila.

Recenzija:
Pogledavši drugi nastavak ovog kultnog serijala koji mi nije baš legao me inspirirao da krenem recenzirati i ovaj serijal koji je u mnogočemu promijenio horror zauvijek. Sjećam se ko mali kad mi je stari znao pričati kako se jebeno plašio ovog filma kolko je moćan. Veliki Wes Craven je osmislio film i bazirao ga na svojim iskustvima iz djetinjstva, točnije glavni negativac Freddy Krueger je sastavljen od sjećanja na jednog klinca koji ga je maltretirao plus jedan stariji čovjek kojeg se jako plašio, dok cjelokupna dosta inovativna ideja za tadašnje vrijeme je izvučena iz novinskih članaka da dosta ljudi je znalo umrijeti u snu jer bi ih netko/nešto znao progoniti. Film je izuzetno maestralno režiran od samog početka do kraja skupa sa zanimljivim scenarijem (Craven je stvarno napravio svjetski posao sa ovim filmom i to sve sa malim budžetom za što mu skidam kapu).

Svidjela mi se od samog početka ideja, da iako je ovo slasher da je totalno drugačiji od svih ostalih (da je otišao jedan veliki korak naprijed). Ovdje hrpa klinaca biva ubijena u snu od strane jednog nemilosrdnog monstruma iz pakla kojeg su svi u bloku (točnije ulici) lagano zaboravili mislivši da je mrtav jer su se roditelji pobrinuli da on bude mrtav zbog sva svoja zlodjela, no on se nekako vraća da nastavi svoj životni plan: da muči i ubija djecu, a gdje ćeš gore nego brutalno mučenje i ubijanje jadne djece.

Već u samom početku dobijamo prikaz na te razne noćne more koje muče prvo jedan lik, pa idu dalje na ostale likove u filmu od strane Freddya Kruegera te su svi likovi jako dobro okarakterizirani, priča se uglavnom i bazira na par tinejdžera koji idu u istu srednju školu, žive u istoji ulici i to u ulici Brijestova te svi imaju tu neku karizmu (naročito Nancy i Glen) koji se vole družiti, zabavljati možda malo stvarati i probleme, no na neki čudan način su zanimljivi i posebni zahvaljujući jako dobroj glumi glavne heroine Heather Langenkamp koja je postala ikona serijala te je simpatična glumica te mi se čak svidio i Johnny Depp u svom debitantskom filmu, dok su ostali isto sjajni. Nancy je pametna djevojka i uviđa u noćnim morama što se događa kad zaspeš, prima razne tragove od Freddya, no nitko joj ne vjeruje da ju netko prati i želi ubiti, čak i kad se ubojstva počnu događati (koja su sva redom inovativna i originalna), od mlataranja po stropu do neke plahte oko vrata opet ništa ne postiže, iako u jednom trenutku majka joj kaže istinu tko je Freddy Krueger, no da je on mrtav, no ispostavlja se da nije jer se na neki čudan način vratio u život deformiran i sa kandžama na prstima (što je dosta cool oružje) da nastavi svoj ubilački pohod kojeg obavlja dok djeca spavaju (ulazi im u san) što je dosta cool ko da si u nekom drugom svijetu i to sav bespomoćan te se boriš za svoj život. Freddy je zasigurno bi rekao najbolji slasher ubojica ikad, veoma efektivan, zastrašujuć i brutalan. Sama ta ideja kako on funkcionira je dobra. Sviđa mi se njegov pristup i izgled (deformirano lice, šešir i nabrijani glas) te ga je vrhunski odglumio Robert Englund, još jedna legenda i ikona cijelog serijala.

Završnica nudi sjajnu borbe između heroine Nancy te Freddya uz dosta vatre što Freddy ne voli jer mu je to velika kočnica, ko Jasonu voda što nam daje jedan efektan kraj koji je izašao inspiriran krajem Friday The 13th i Carrie. Film se podosta poigrava sa publikom oko toga šta je san, a što stvarnost što mi je jedna od omiljenih stvari u filmu. Ovaj film je i poznat po jako prepoznatljivoj glazbi Charlesa Bernsteina koja je dosta spooky, brojalica sama po sebi od 1 do 10 je fenomenalna i jedan od upečatljivih djelova u ovom filmu. Atmosfera je sjajna, jednostavno cijeli film je na nivou i veoma maštovit. Jedan od najboljih slashera i općenito horrora svih vremena, najbolji film u cijelom serijalu, tko nije pogledao mora jednostavno pogledati ovaj klasik žanra. 10/10.

Zanimljivosti o filmu:
Vizija Freddy Kruegera je Wes Cravenu došla iz dječačkih dana. Kada je imao 10 godina gledao bi kroz prozor stana u kojem je živio i neki pijanac slično obučen kao Freddy bi gledao pravo u njega i nastavio bi stajati tamo gledajući u prozor nekoliko minuta. To ga je tako strašno prestrašilo tako da je kasnije odlučio da će to biti izgled za Freddya.

Wes Cravenov koncept Freddya Kruegera je bio da on izgleda daleko krvaviji i brutalniji, no na kraju se ipak srozalo to sve jer ne bi ispalo kako treba.

Wes Craven je napisao scenarij za film i prezentirao ga 1981. godine pokušavajući ga prodati nekom velikom studiju, ali ga nitko nije htio. Rekao je da je scenarij jednostavno lutao okolo 3 godine prije nego što ga je uzeo New Line Cinema.

Drugi film produciran od strane New Line Cinema.

New Line Cinema je spašen od bankrota uspjehom ovog filma i u šali je prozvan kuća koju je Freddy izgradio.

Oko 500 galona lažne krvi je korišteno tijekom snimanja filma.

Prvi film Johnnya Deppa.

Wes Craven je pomogao Seanu S. Cunninghamu režirajući par scena 1980. godine u filmu Friday The 13th. Zauzvrat pri kraju produkcije je Cunningham režirao par scena kada je nekolicina jedinica na setu radilo odjedanput.

Heather Langenkamp je pobijedila 200 glumica koje su se prijavile za ulogu Nancy Thompson, neke koje su bile na audiciji su: Jennifer Grey, Demi Moore, Courteney Cox i Tracey Gold.

Ideja Wes Cravenu za film je došla od raznih novinskih članaka (L.A. Times) o grupi Kambodžanskih izbjeglica iz plemena Hmong koji bi znali umrijeti u noćnim morama te su odbijali ići spavati i budili bi se vrištajući.

Ideja za rukavicu Freddya Kruegera je Wesu Cravenu zapala jer je htio neko unikatno oružje, a opet da je jeftino.

Jedan od razloga zašto je Johnny Depp izabran za film jer je kćerka od Wesa Cavena rekla za njega da je seksi.

Ulica Brijestova je locirana u Potsdamu, NY. Wes je bio profesor humanosti na Clarkson koledžu, također i u Potsdamu.

Robert Englund nije bio prvi izbor za ulogu Freddy Kruegera. Prvotni izbor je bio kaskader, no nakon iskušavanja par kaskadera došlo se do zaključka da je potreban pravi glumac.

Film je snimljen u 30 dana.

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]

[/IMG]

Taglines:
Sometimes dead is better.
A Pet Isn't Just For Life.

Žanr: horror

Redatelj: Mary Lambert

Producent: Richard P. Rubinstein

Scenarist: Stephen King

Glumačka postava: Dale Midkiff, Fred Gwynne, Denise Crosby
Brad Greenquist, Miko Hughes, itd...

Glazba: Elliot Goldenthal

Godina izlaska: 1989. godina

Vrijeme trajanja: 103. minute

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

Budžet: 11,500,000 $

Ukratko radnja:
Sretna obitelj Creed doseljava se u malo mjesto u kućicu koja se čini idealnom. Ubrzo saznaju da se iza kuće nalazi lokalno groblje za ljubimce. Njihovu mačku koja strada u nesreći tamo pokopaju na tom groblju. Mačka oživljava, ali sada potpuno drugačija. Pošto i njihov sin strada, otac ga također pokopa na to groblje u nadi da će ga oživjeti…uskoro će vrlo jako zažaliti i saznati da ništa ne može biti kao prije...

Recenzija:
Još jedna u nizu poznatih knjiga velikog Stephena Kinga koje su postale film. Ovaj put Pet Sematary koju je Stephen King bazirao na vlastitom jednom doživljaju, naime njegova kćerka je bila izgubila u prometnoj nesreći svog kućnog ljubimca te je u blizini bilo groblje kućnih ljubimaca tako da odande ideja za knjigu te naposljetku film. Film je uistinu jedan od posebnijih i originalnijih horror filmova 80-tih. Režije se prihvatila redateljica Mary Lambert koja je režirala spotove za Madonnu i režirala nastavak ovog filma te što mi se svidjelo kod nje jest kako vodi računa o detaljima te je veoma pedantno prikazala ovu nimalo laku priču.

Radnja u početku se čini jednostavna, obitelj Creed koja je jedna simpatična i radišna obitelj koja se useli u novu kuću koja izgleda pomalo neobična i kao da je Bogu iza nogu spremni za novi život koji se na kraju pretvori u pravi pakao te sve ih redom kvalitetno upoznamo jer su zaista sjajno okarakterizirani te se ubrzo upoznajemo sa njihovim susjedom Jud Crandall koji uveliko nosi ovaj film te predstavlja jednu veoma bitnu odrednicu u njemu. Sve se čini u filmu sasvim ok dok ne nastupe problemi i par tragedija, od kćerkine mačke koja pogine do pacijenta koji ocu obitelji umre što dovodi do niza neobjašnjivih problema i neobičnih situacija. Čak i se sam Stephen King pojavljuje nakratko u filmu kao svećenik na pokopu koji drži misu. Sviđa mi se kako je prikazano razmišljanje da postoji život nakon smrti, da se ljudi nikad ne rastaju, općenito fama o životu i smrti. U ovom filmu definitivno je bolje ostati mrtav i pomiriti se s tragedijom, pošto uzdizanje iz mrtvih (što niti ne saznajemo u filmu kako i zašto se događa) je očito bolje. Dobijamo krasan prikaz groblja kućnih ljubimaca koju najbolje poznaje i pokazuje susjed Judd (nevjerovatno je kako na tabli pogrešno piše ime groblja), život likova koji iz dana u dana izgleda sve neobičniji te radnja koja teče veoma glatko.

Svidjela mi se atmosfera u filmu koja je kao u onim nekim starim filmovima iz 70-tih koji pričaju o raznim misterijama, duhovima, nekoj višoj sili koja napada nekoga u nekoj usamljenoj kući što ovdje izuzetno paše filmu: usamljena kuća, groblje ljubimaca, čudne stvari koje se počnu događati, itd... Odlično. Nitko osim susjeda Judda niti najbolje ne shvaća što se to sve događa i zašto, no on kao iskusan vuk koji je već dosta toga prošao i zna što se događa tako da ga ništa ne čudi, no svejedno hrabro i pametno upozorava obitelj i govori im razne drevne priče o mjestu. Film je dosta napet i pun nekih smicalica, zastrašujućih scena i noćnih mora (jedna od jačih mi je kad se u snovima Rachel pojavi njezina sestra Zelda koju je odigrao muškarac te su totalne jezive scene s njom ili kad Louisu na groblju priđe njegov pacijent koji tobože nije umro već je živ, a tek scena s mačkom). Film je dosta misteriozan i uopće nema nekog pravog negativca osim malog sina od Louisa koji isto postane tragična žrtva u cijeloj priči jer otac u nadi da on oživi kao i životinje dobije daleko više što je tražio što dovodi do jednog bizarnog ubojstva u filmu pri kraju koje mi se svidjelo.

Svi "mrtvi" ovdje (životinje i ljudi) su jednostavno obuzeti nekim zlim duhom tako da se bilo koje biće vrati iz mrtvih i vrati da ubija ljude i ponaša neobično. Svidio mi se izuzetno kraj koji je jako, jako dobar i fenomenalno zaokružuje cijelu priču. Gluma je na nivou, pored glavnog glumca Dalea Midkiffa, moram pohvaliti i napomenuti starog Freda Gwynnea koji je odličan u ovom filmu i u velikom luku ga nosi u pozitivnom smislu. U globalu jako dobra ekranizacija jedne od poznatijih knjiga Stephena Kinga, maestralno efektivan film za sve ljubitelje horrora! 10/10.

Zanimljivosti o filmu:
Ideja za priču je došla kada je kćerki Stephena Kinga mačka pod imenom Smuckey poginula na autocesti pored njihove kuće.

Stephen King je tražio da se film snimi u Maineu i da se njegov scenarij prati vjerodostojno.

George A. Romero je prvotno trebao režirati film, no kad je snimanje bilo na čekanju on je odustao pa je stoga na njegovo mjesto uletila Mary Lambert.

Bruce Campbell je bio prvotni izbor da igra ulogu Louisa Creeda.

Tom Savini je također odbio ulogu da režira film.

Film je snimljen na lokaciji istog ruralnog područja Mainea koje je Stephen King postavio u svojoj knjizi Pat Sematary.

Glumac Fred Gwyne je obojao svoju kosu u bijelo za ulogu Judda Crandalla.

Ovo je prvi filmski scenarij da je Stephen King adaptirao iz jedne od njegovih knjiga.

Stephen King je veliki fan Ramonesa tako da su u posveti Ramonesi napisali naslovnu pjesmu za film Pet Sematary.

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]

[/IMG]

Taglines:
In this town murder became the neighborhood game..
Inspired By Actual Events.

Žanr: horror, drama

Redatelj: Gregory Wilson

Producenti: William M. Miller, Joseph B. Mauceri, Daniel Farrands i Philip Nutman

Scenaristi: Jack Ketchum, Daniel Farrands i Philip Nutman

Glumačka postava: Daniel Manche, Blanche Baker, Blythe Auffarth, Madeline Taylor, Graham Patrick Martin, itd...

Glazba: Ryan Shore

Godina izlaska: 2007. godina

Vrijeme trajanja: 97. minuta

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

Ukratko radnja:
Meg i Susan su dvije sestre kojima roditelji poginu u automobilskoj nesreći. Veoma skoro odlaze živjeti kod svoje tetke Ruth koja živi sa svoja 3 sina. Tetka Ruth ubrzo kreće zlostavljati sestre što dovodi do fizičkog mučenja i seksualnog zlostavljanja Meg koja biva zatvorena u podrumu kuće. Ostatak djece iz susjedstva se uključuju u mučenju jadne Meg te ne govore nikom o zločinu koje se događa tamo.

Recenzija:
Film kojeg sam primjetio sasvim slučajno dok sam po netu tražio komediju istog imena te me odmah privukao cover filma te priča iza filma koja me odmah dobro pokosila bez da sam uopće tad još pogledao film koji je baziran na knjizi Jacka Ketchuma te je velikim djelom baziran na istinitim događajima (mučenje i ubojstvo Sylvia Likens) koji su u filmu donekle izmjenjeni, no svejedno je film šokantan i premoćan u gotovo svakom segmentu.

Film nas odlično uvodi u radnju, radnju pratimo iz perspektive jednog starijeg čovjeka Davida koji se prisjeća jednog događaja koje je ne samo obilježilo njegovo djetinjstvo, već cijeli život. Film počinje kao jedna klasična drama: dirljivi i pametni dijalozi, lagan tempo, fino upoznavanje likova, svidio mi se aspekat prikaza života u SAD-u 1950-tih u malom gradiću, način života kada je sve bilo drugačije nego danas, ljudi su se borili za svoja prava i kad se nije mogla slušati glazba koju hoćeš i oblačiti kako hoćeš. Likovi su stvarno sjajni što dovodi do toga da je gluma presavršena što je stvarno nevjerovatno znajući da su svi veoma mladi glumci. Od Blythe Auffarth, Daniela Mancha, itd... Stvarno dirljiva gluma i nastup. Sviđa mi se što je i sam Stephen King rekao za ovaj film da je najšokantniji kojeg je on vidio od vremena Henrya: Portrait Of A Serial Killer i kako je ovo mračan prikaz njegove knjige Stand By Me i stvarno, jedan dosta realistično šokantan film. Hrpa klinaca koji uživaju u prirodi, druže se stalno, no sami po sebi imaju neke mračne misli (već u početku filma malkoc maltretiraju jednu djevojku), te glavnik lik Meg i David (lik iz čije perspektive promatramo radnju) koji stvaraju jedno sasvim fino prijateljstvo no to je sve još ništa i sasvim mirno dok se radnja ne prebaci na lik Ruth koja je glavni negativac u ovom filmu i koja je rođakinja Meg i njene sestre.

Dovoljno je vidjeti od početka da žena nije sva svoja čim djeci daje da piju pivo. Izuzetno hladnokrvna gadura koja mrzi djevojke, misle da one postoje da čine grijeh i budu kurve i da ih za svaku sitnicu treba kazniti. Dobijamo tu raznih pogleda na to neko psihičko zlostavljanje (prvenstveno koje se odvija na Meg i njenoj sestri). Nakon jedne sitne svađe koja i nije prava svađa slijedi ono najgore u filmu za pogledati koje me uistinu šokiralo. Druga polovica prikazuje nevjerovatan mračan um ljudi te kako ljudi mogu biti nevjerovatni monstrumi prema osobi koja ništa nije skrivila. Što me još više šokiralo jest da su se i klinci udružili u zlostavljanje također koji iz straha čine ono što ona želi da ne bi i sami postali žrtve, (dobijamo razne scene od udaranja, držanja u podrumu zavezanu, raznih uvreda do silovanja pred cijelim susjedstvom u podrumu što je možda i vrhunac filma, itd...) što lagano postaje ovdje svakodnevica i to sve prikazano na jedan brutalno bolestan način na kojeg čovjek ne može ostati ravnodušan (ljudi koji bi ti trebali biti prijatelji plus tvoj rod da ovako nešto učine je nevjerovatno).

U mnogo momenata su mi suze krenule kolko je težak film, dosta me potresao, no možda još i više ovaj film udara na jednom emotivnom/psihičkom levelu. Ona Ruth me posebno iživcirala, iako ju je Blanch Baker fenomenalno odigrala. David promatra to sve mirno, ne kaže ni roditeljima, no na kraju ipak uspijeva domoći snage da reagira, što dovodi do jedne napete završnice i tužnog depresivnog kraja koji stvarno u srce dira. Izuzetno potresno, uznemirujuća i mračna drama sa elementima horrora te komotno paše i u horror žanr, jedan od najboljih filmova ovog desetljeća, nije za svačiji ukus/želudac, no pregenijalan film. 10/10

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]

[/IMG]

Taglines:
Run from this man!
I warned you not to go out tonight
You can lock your windows and doors...But you can't lock the madman out of your mind.
It will tear the life out of you.

Žanr: slasher, splatter

Redatelj: William Lustig

Producenti: William Lustig i Andrew W. Garroni

Scenaristi: Joe Spinell i C.A. Rosenberg

Glumačka postava: Joe Spinell, Caroline Munro, Gail Lawrence, Kelly Piper , Rita Montone, itd...

Glazba: Jay Chattaway

Godina izlaska: 1980. godina

Vrijeme trajanja: 87. minuta

Zemlja: USA

Jezik: Engleski

Budžet: 550,000 $

Ukratko radnja:
Franku nedostaje njegova majka koja je stradala u automobilskoj nesreći prije više godina. Zlostavljala ga je i prodavala svoje tijelo, no ona mu i dalje nedostaje. Cijela situacija od samog djetinjstva je dosta utjecala na njega da je on postao jedna nesigurna i šizoidna osoba tako da u njeno sjećanje da bude uvijek u mislima s njim postane serijski ubojica koji ubija primarno žene vadeći im kožu sa glave i stavljajući tu istu kožu na lutke koje skuplja u svom stanu.

Recenzija:
Nedavno sam pogledao ovaj kultni klasik tako da sam odlučio progovoriti nešto o njemu. Film kolko vidim po netu spada u slasher žanr što u konačnici i je, no ima karakteristike i splattera tako da film komotno paše i može ga se rangirati u oba žanra. Redatelj filma je Bill Lustig koji se još proslavio serijalom Maniac Cop te je napravio sasvim solidan i dobar posao. Film nas jako dobro uvodi u radnju o serijskom ubojici Franku Zitu, o šizoidnom serijskom ubojici koji ubija žene te im odreže kožu lubanje te stavlja na lutke kojih na tone ima u svom stanu (zbilja bizarno zvuči i jednako tako izgleda). Već se u samom početku da skužiti kakva je on osoba te da ima dosta problema. Kako i sam naslov diktira Frank je jedan teški manijak.

Ovo je film koji za razliku od recimo jednog Henrya i nekih drugih filmvoa o serijskim ubojicama više puca na neku slasher varijantu prikaza serijskog ubojice (uz normalno psihičko stanje) koji je sam po sebi izuzetno brutalan i neobičan tako da je ovdje naglasak više na tome te da pokaže kako je svijet serijskih ubojica izuzetno krvav i šokantan, nego na priču, radnju i likove što je velika šteta i minus ovom filmu filmu. Film kad je izašao je izazvao dosta kontroverzi i više je nego jasno zašto. Maniac je jedan od najbrutalnijih i najbolesnijih slashera koje sam ikad vidio i to nije pretjerivanje. Ubojstva su sva redom hladnokrvna, krvava i brutalna te je Frank Zito jedan zaista jeben lik sa zastrašujućim pogledom i glasom i što je najgore, likovi kao on postoje u ovom svijetu što je izuzetno zastrašujuće. Koristi razni pribor od noža (jako dobra scena u gradskom wc-u koja mi je jedna od boljih) do puške (čuvena scena se događa nakon pola sata: eksplozija glave nakon paljbe puškom) što mi je fora bilo vidjeti Toma Savinija u maloj ulozi u filmu te je sam Tom Savini napravio sjajne, maestralne makeup efekte (u top 5 kad je njegov rad u pitanju), stvarno svaka čast. Krvi i zaista šokantnih scena ima podosta tako da što se tiče toga nijedan horror fan ne bi smio biti nezadovoljan.

Frank je jedna nestabilna osoba koja je imala teško djetinjstvo te zbog majke koja ga je zlostavljala on u sjećanje njoj ubija žene i jednostavno vidi zlo u njima. Žrtvi ima sasvim dosta i pogađate, sve su skoro redom žene. Kroz film ima razne noćne more i halucinacije oko svojih žrtava što ga čini sve nervoznijim i napetijim. Film ima sasvim solidnu atmosferu i napetost, no ono što ga jako ruši jest gluma. Gluma osim glavnog glumca je katastrofalno slaba, gotovo amaterska (osim eventualno prelijepe Caroline Munro), karakterizacija likova također je nikakva jer svi gotovo likovi su tu prvenstveno da posluže kao topovsko meso bez da dobijemo neki pravi prikaz na njih, ko i sam dijalog koji je presmiješno slab. Radnja je mogla biti daleko bolja, no dobro.

Sviđa mi se mračan pogled na ulice New Yorka, noćni život New Yorka te kako ubojica vreba svoje žrtve noću, a one pokušavaju pobjeći, ali uglavnom bezuspješno te sam prikaz kakve se sve zle stvari mogu ako hodate noću i sami ste. Scenariji je mogao biti daleko bolji jer mi je u dosta dijelova film dosadan. Sama završnica je super (jedna sjajna halucinacija) skupa sa samim krajem koji je dosta spooky i zastrašujuć. Film iako mi nije baš naročito sjeo te mi je na kraju ispao prosječan što je zaista velika šteta, i dalje mislim da spada u samu kremu najboljih slashera svih vremena te ga je vrijedno pogledati zbog zanimljivog ubojice, sjajnih Savinijevih efekata i jako dobrog kraja. 6,5/10

Zanimljivosti o filmu:
William Lustig i Joe Spinell su rekli da nisu uvijek imali dozvolu da snimaju po New Yorku. Nekolicina scena je trebalo se snimiti na brzinu pa zatim trčati da ih ne bi policija uhvatlia.

Daria Nicoladi je prvotno trebala glumiti Annu D'Antoni, ali nije mogla doći u New York na snimanje zato što je još istovremeno snimala film Inferno u Italiji.

Film je prvotno imao naslovnu pjesmu istog imena, ali na kraju nije bila korištena. Riječi su bili tonirane te pjesma Maniac je bila korištena 3 godine kasnije u filmu Flashdance.

Kako bi troškovi bili na minimumu nekolicina porno glumica uključujući Gail Lawrence su bile stavljene u film da igraju žrtve i druge manje uloge.

Genea Siskela je totalno uznemirio film nakon neslavne scene eksplozije glave nakon paljbe puškom da je otišao iz kina kasnije govoreći da se film nakon te scene jednostavno nije mogao popraviti i uzdići.

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG

[/IMG]

Taglines:
The boys and girls of Sigma Phi. Some will live. Some will die.
All Aboard... If You Dare!
A nightmare journey to hell...
Don't waste money on a return fare. You won't be coming back!

Žanr: slasher

Redatelj: Roger Spottiswoode

Producent: Harold Greenberg

Scenarist: T.Y. Drake

Glumačka postava: Jamie Lee Curtis, Ben Johnson, Hart Bochner, Sandee Currie, Timothy Webber, itd...

Glazba: John Mills-Cockell

Godina izlaska: 1980. godina

Vrijeme trajanja: 97. minuta

Zemlja: Kanada

Jezik: Engleski

Budžet: 3,500,000 $

Zarada: 8,000,000 $

Ukratko radnja:
Na fakultetu se dogodi jedna šala koja ode krivim putem zbog koje jedan student završi na psihijatriji. Par godina kasnije hrpa mladih slavi kraj fakulteta na vlaku obučeni u razne kostime te u početku sve krene u redu dok se ne počnu događati ubojstva od strane ubojice koji mijenja kostime i očito želi ispraviti nepravdu koja se dogodila prije par godina.

Recenzija:
Jedan od kultnih kanadskih slashera skupa sa Prom Night koji je započeo kratku navalu kanadskih slashera koja se dogodila u toku 1980. i 1981. godine. Radnja filma je jako dobra i posebna te svoj utjecaj nalazi u klasiku Halloweenu (ideja je zapala da se Halloween stavi na vlak). Moram reći da me film jako dobro i ugodno iznenadio. Uvod mi je sjajan, odlično nas uvodi u radnju te je sam uvod klasik kod većine slashera: šala koja je otišla krivim putem (ovdje hrpa mladih zezne jednog lika za jednu trebu što donese tragične posljedice, itd...). Nakon toga radnja ide par godina kasnije, set mladih slavi završetak fakulteta i odluči učiniti to u vlaku.

Sviđa mi se ideja da se gotovo cijeli film odvija u vlaku, iako je radnja mogla biti bolja. Mladi su dosta zanimljivi u filmu, obučeni u razne kostime spremni da se dobro zabave uz glazbu koja podsjeća dosta na disko 70-tih. Zanimljivo je bilo vidjeti i Davida Copperfielda u svojoj jedinoj filmskoj ulozi u životu i to kao mađioničar (di će čovjek bolje od svoje struke). Ono što prvenstveno nosi ovaj film te razlog zašto je on na neki način stvarno poseban i klasik žanra jest Jamie Lee Curtis, kraljica vriska koja je iste godine na još jednom kanadskom slasheru radila, Prom Night. Suvereno odrađen posao u glavnoj ulozi, klasik kad je u pitanju Jamie Lee Curtis, veoma simpatično, snažno, profesionalno uz mnoštvo vriskova. Ostatak mladih je isto cool na nekin način.

Ono što me jako dojmilo u filmu jest kako film ima jako dobru atmosferu i napetost, iznenađujuće bih čak rekao, iako se otprilike zna tko je ubojica od gotovo samog početka (barem sam ja znao), uz sitnu ne baš sjajnu dozu misterije jer ono što me malo nerviralo jest što se kroz skoro cijeli film na neki način pikira jedna osoba da je ubojica kad je više nego jasno da ta osoba nije, no kao želi se stvoriti neka misterija, no nije baš uspjelo. Ubojica je jako dobar u smislu da mi se sviđa mi mogućnost mjenjanje raznih kostima i to čim nekog ubije obuče njegov kostim koji su pomalo spooky (naročito kostim nešto tipa Groucho Marxa) te kako se tim načinom lagano šeta po cijelom vlaku. Ubojstva su dosta rutinska, ništa specijalno, nema puno krvi i prikaza tih ubojstava tako da bi neki mogli ostati malo razočarani što se tiče toga, no sviđa mi se intenzivan ton i atmosfera dok se odvijaju. Osim radnje koja je mogla biti bolja fali mi malo više akcije u smislu horrora jer se previše vremena pridaje glupostima. Fan sam Davida Copperfielda i sve to stoji da je on zabavan lik, no ovdje stvarno previše vremena se daje njegovom magičnom showu kojeg ima na tone.

Pred sam kraj onaj tko i nije znao tko je ubojica je lagano mogao skužiti tko je to u pitanju i sve do same završnice film je super, odlična atmosfera uz napetu glazbu, final girl u odličnoj i zanimljivoj borbi s ubojicom, ubojica se sazna na jedan jako dobar način, dok nakon toga dolazi kraj koji je mogao biti daleko bolji i s kojim nisam baš zadovoljan. Osim Jamie Lee Curtis još bih napomenuo Bena Johnsona u bitnoj ulozi konduktera na vlaku koji su uistinu briljirali u filmu. U globalu ne savršen film, no jako dobar i jak predstavnik slasher žanra, definitivno za pogledati. 7/10

Zanimljivosti o filmu:
Ideja za film je došla kad je izvršni producent filma pogledao horror film Halloween i odlučio da napravi Halloween u vlaku.

Film je snimljen u Montrealu, u 4 tjedna.

Debitantski film redatelja Rogera Spottiswooda.

Skupa sa Halloweenom i Prom Night, ovo je film koji je Jamie Lee Curtis dodijelio titulu kraljice vriska zbog njene učestale pojave u horror filmovima.

[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]
[/IMG]